Anastasija putuje po svijetu već godinama. Bila je na Antarktiku. Vidjela je stvari koje većina nas nikad neće. A onda je stigla u Bosnu i rekla nešto što nisam zaboravio: "Ne mogu da vjerujem šta sve imate na tako malom prostoru."
Sa njom su bila tri prijatelja iz Amerike — Alex, Marco i Lin, japanskog porijekla. Četvero potpuno različitih ljudi, sa iskustvima iz cijeloga svijeta. I svi su ostali bez teksta na istom mjestu — ispred Skakavca.
Kada počuješ vodopad prije nego ga vidiš
Perućica te ne udari odmah. Ulazi se polako, kroz šumu koja postaje sve gušća, stabla sve viša, svjetlost sve rjeđa. A onda počneš čuti zvuk. Tiho, pa sve glasnije.
Alex je bio prvi koji je stao. "Ovo zvuči ludo" — rekao je, još uvijek kroz šumu, prije nego smo izašli na čistinu.
Taj dan je Skakavac bio u punom sjaju. Zima je ostavila dosta snijega, pritoci nabujali, i 75 metara vode padalo je s punom snagom. Prskanje se osjećalo na tri metra udaljenosti, vjetar od vodopada nosio je sitne kapljice i hladnoću koja para kožu.
Marco i Lin su odmah krenuli prema njemu. Htjeli su se kupati. Na tri metra od njega — zaustavili su se, nasmijali i odustali. Temperatura vode i vjetar nije ostavljao nikakvu drugu opciju. Što je vjerovatno i dobro.
Prašuma koja nikad nije dotaknuta
Japanci imaju poseban odnos prema prirodi i drevnosti. Kad smo im na putu kroz Perućicu pričali o stablu starom 300 godina koje stoji na nekoliko metara od nas, i o stablu pored njega koje je palo ko zna kada i polako se vraća u zemlju — Alex, Marco i Lin su prestali hodati.
Stali su. Gledali. Bila je tišina koju u gradu nikad ne čuješ.
"Dakle ovo niko nije dirao?" — pitao je Lin.
"Niko. Ni jedna ljudska ruka."
Ostali su zatečeni. U Japanu postoje drevne šume, ali većinom su upravljane, čuvane, dotjerivane. Prašuma koja živi i umire po sopstvenim pravilima — to je nešto drugo. To ih je ostavilo bez teksta više od samog vodopada.
Anastasija i loši putevi
Na jednom od naših puteva — a naši putevi su ono što jesu — Anastasija je gledala kroz prozor i rekla: "Petar, stvarno ne mogu da vjerujem kako su ovi putevi loši."
Rekao sam joj: "Misliš da bi bila ovako divlja priroda da su putevi dobri?"
Nasmijala se. Razmislila. "U pravu si. Da su dobri putevi, oko nas bi sada bilo još 100 ljudi. Ovako smo sami."
Anastasija je obišla Antarktik. Vidjela je mjesta do kojih se ne stiže ni dobrim putevima. I rekla je da Bosna ima veliki potencijal — ali i da je nešto posebno upravo u toj nedostupnosti. Da je divljina divlja jer je niko ne posjeduje ni ne uređuje.
Rafting Tarom — od Brstenovice
Rafting smo radili od Brstenovice — tačke od koje kreće pravi rafting, ne ona skraćena varijanta od pola trase. Imam preko deset godina iskustva na Tari, na njoj sam naučio plivati i skakati "laste", i znam je dovoljno dobro da znam kada je sigurno ići od početka i kada nije.
Taj dio koji većina izbjegava — nije izbjegan slučajno. Brzaci su veći, voda brža, camac manje predvidljiv. Ali mi smo bili dobra ekipa, i Tara nas je nagradila.
Na jednom od velikih brzaka — camac se nakrenuo, val je udario, voda pljusnula unutra. Anastasija je pala na dno camca, zgrabila veslo, sjela nazad na mjesto.
I rekla, glasno, dok smo se svi smijali: "Ovo je jebeno dobro. Ovo je jebeno ludilo."
Savršeno opisano.
Maglić — sljedeći put
Htjeli su na Maglić. Bila je jaka zima, snijeg i led na stazi, i nismo se penjali — sigurnost je uvijek ispred ambicije. Kada zemlja nije sigurna, ne idemo gore bez obzira koliko je nebo lijepo.
Anastasija je rekla da se vraća sljedeće godine. Sa prijateljicom koja se "odušila slikama i video snimcima". Maglić je na listi.
Alex, Marco i Lin — ko zna. Ali Perućica ih je promijenila na načine koje nisam očekivao. Kad čovjek koji je odrastao u japanskoj kulturi poštovanja prema prirodi stane ispred prašume stare hiljadama godina i kaže "niko ovo nije dirao" — i u tišini shvati šta to znači — tada znaš da je tvoj kraj nešto posebno.
Što se mene tiče
Vodim ture godinama. Vidio sam reakcije stotina ljudi. Ali ova ekipa me podsjetila zašto radim ovo što radim.
Anastasija koja je bila na Antarktiku — i odušila se Bosnom. Alex koji je čuo Skakavac kroz šumu i rekao "ovo zvuči ludo". Lin koji je stao ispred drevnog stabla i pitao da li ga je neko ikad dirao.
Nisu došli ovdje jer je lako doći. Došli su jer je vrijedno.
I to je, na kraju, jedini turistički vodič koji ikad ima smisla.
